KRUHA I IGARA

Za vrijeme Nerona, rimskog imperatora, već dva tjedna po ulicama Rima rulja je nekontrolirano divljala. Privreda najvećeg svjetskog imperija se raspadala poput stare krpe. Cijena održavanja glomaznog državnog aparata i vojske sa svim vojnim katapultima, balistama i brzim galijama, je ogolila narod do kosti, a povrh toga se moralo trošiti novac i na razne pokorene zemlje koje su zavisile od rimske potpore. Osiromašena vlada nije imala novca ni da prehrani ljude niti da se bori protiv njih.

Usred te krize zapovjednik ratne mornarice žurio je prema Senatu na dogovor s tribunima.

-Trgovački brodovi čekaju u Egiptu da se natovare. Brodovi se mogu napuniti sa žitom za gladne u Rimu ili s pijeskom da ispune arene. Što da radimo? – uzviknuo je.

-Da li si ti lud?  - povikali su tribuni na njega. Situacija ovdje je van kontrole. Cezar je poludio, vojska je na rubu bunta a ljudi po ulicama umiru od gladi. Za ime Boga, šalji pijesak! 

Ubrzo se po cijelom gradu pronio glas da će se organizirati utrke kočija u Cirkusu Maximusu. Tri stotine pari gladijatora će se boriti do smrti i tisuću i dvjesto kažnjenika  će biti bačeno lavovima. Prikazat će se i slonovi, nosorozi, tigrovi i leopardi. A za kraj, kao prava poslastica, prikazat će se silovanje dvadeset mladih djevica od strane šakala. Ulaznice za stražnja sjedala su besplatna, s tek malenom cijenom za prvih trideset šest redova.

Sve ostalo je ubrzo zaboravljeno. Puna dva tjedna gomila je uživala na velebnom stadionu gdje su se opijali i kladili do besvijesti. Još jednom je vlast dobila na vremenu da pronađe drugo rješenje kako izići iz problema.

Jedan od zabavljača je prišao Cezaru: 
-Tvoj položaj u carstvu ovisi o nama kako ćemo zabaviti rulju.

Mladi car mu odgovori:

-Narod koji je pokorio cijeli svijet sada zanimaju samo dvije stvari: kruh i igre.

Izvadak iz knjige Oni moraju umrijeti, D P Mannixa

DRUGAČIJI OD NORMALNIH LJUDI

Svi smo mi drugačiji od drugih. Ne postoji čovjek koji ne spada u kategoriju neke manjine koja ga razlikuje od većine. I to nas ne treba zabrinjavati. Biti drugačiji, jeste normalno.

U prirodi ljudskog roda je da se svi oni koji izgledaju, misle ili se ponašaju drugačije od nekog nepisanog standarda, odbace, da se ne bi poremetilo uobičajeno ponašanje. Ljudsko pleme se boji onih drugačijih. Sav taj strah nije racionalan ali ponekad zna biti toliko intenzivan da se ti različiti spale kao vještice, muče u kaznionicama ili protjeruju daleko od doma. To je sve zapisano da se događalo u prošlosti. Tako su se eliminirali drugačiji i održavao čopor na životu.

Danas se borba protiv takvih odvija na suptilniji način jer strah i dalje postoji. Sada više to nisu vještice i nevjernici, već imamo homoseksualce, crnce, Srbe, muslimane ili navijače protivničke momčadi. Rado bi ih neki spalili na lomači ili vječno prognali s naše grude. Ali, sada smo civilizirani i naš strah možemo regulirati putem zakona i tako te drugačije držati podalje od očiju naših najmilijih. Ne daj bože da vam jedan takav pruži ruku ili pozove da ga posjetite u vlastitom domu. Možda još postoje ljudi koji nakon rukovanja s homoseksualnom osobom odmah pere ruke da se HIV zaraza ne prenijela na njih.

I dan danas se sjećam, dok sam radio u restoranu u Kopenhagenu, često je dolazio jedan visoki Danac obučen u mini suknju i s dugim pletenicama. Dok je meni Balkancu ta pojava u prvi mah izgledala zastrašujuće, nitko drugi nije ni jednom gestom pokazivao da je taj feminizirani Viking drugačiji od drugih. Ponekad sam ga viđao kao elegantno vozi svoju biciklu usred grada. Bez posljedica po njega.

Takvi drugačiji ne moraju izgledati različito od nas, govoriti drugim jezikom ili biti čudne vjere, jer i među nama postoje drugačiji koje trebamo ismijavati, izbjegavati i ponekad pretući. Osnovna škola je savršeni poligon za cijepljenje drugačijih da se počnu na vrijeme ponašati kao i mi svi. Ako nosite drugačiju odjeću, podrugivati će vam se; ako imate naočale, ismijavat će vam se; ako ne idete na vjeronauk, proklinjat će vas. Djeca su naslijedila strah svojih roditelja koji ih kod kuće upozoravaju da izbjegavaju sve one koji nisu kao i oni. I tako se prokletstvo roditelja prenosi na sljedeće generacije.

Neka djeca nisu u stanju da se nose s tom traumom, već se na silu prilagođavaju većini ili se povlače u vlastiti svijet osame. U jednom i drugom slučaju, postaju čudaci. Ili prikriveni ili javni. Ako sastavimo listu svih osobina koje krase te različite osobe, lako je primijetiti da posjedujemo barem jednu karakteristiku da nas demokratska većina odbaci. I umjesto da nas te brojne različitosti ujedine, one nas cijepaju na neljudske faktore. Postajemo monstrumi s izgledom čovjeka.

Biti drugačiji je ponosna odlika svakog ljudskog bića. Naprosto jer smo to mi. Visoki i niski, glupi i pametni, ružni i lijepi. Sreća da postoje samo dva spola. Rodove sada neću spominjati. Raznolikost je majka užitka. Treba imati hrabrosti da bi se prihvatilo drugačije mišljenje, druge vjere ili fizički različiti ljudi. I zato budite hrabri i svoji, jer ste drugačiji.

ABORTIRANJE DILEME

Većina ljudi ima svoj stav o nečemu. Tijekom života se taj stav izgrađuje i postaje nešto nepromjenjivo, dio vlastitog karaktera.  U bilo kojem trenutku kada se nađemo u društvu i započne razgovor o nekoj temi, mi već unaprijed znamo za što ćemo se boriti a protiv ćega ćemo biti. Ako je tema delikatnija, naš glas će biti viši a odgovori ubrzaniji. Ponekad glasovi utihnu a šake nastave govoriti. Tema razgovora može biti vrlo banalna, sport na primjer, ali i životno ozbiljna, sami život na primjer.

Ako na ulici sretnete anketare koji pokušavaju napraviti profil prosječne osobe, obično vas pitaju dva pitanja. Da si ste ZA ili PROTIV. Postoji i treće neizrečeno pitanje: NISTE SIGURNI. Kad vam već priđu sa takvim pitanjima nemate vremena opisno odgovarati i objasniti svoj stav. Na kraju ankete ćete biti svrstani ili u jednu ili u drugu grupu. Ili negdje između. Što je pitanje kontroverznije onih IZMEĐU je sve manje a odgovori ZA ili PROTIV su sve glasniji. A sad slijedi i moje pitanje: Da li ste za abortus ili ne? Brzo odgovorite.

Sada nastavljate čitati ovaj članak sa već odgovorenim pitanjem u vašoj glavi. Pripadate jednoj od skupina. A kako je tema kontroverzna, jer govorimo o životu i prestanku života, migoljite se u stolici i tlak vam pomalo raste. Ako mislite da je abortus ubojstvo nerođenog djeteta, neće vam biti drago ako kažem da to dijete nije dijete već obični fetus. Još se nije razvilo, nema osjećaje, nema imena ni OIB. U izvodu knjige rođenih je zapisan trenutak kada je dijete izašlo iz maternice a ne kada je jajašce oplođeno sa spermijem. Prema tome abortus ili pobačaj nije ubojstvo.

Sa druge strane, ako imate već utvrđeni stav da je pravo žene da sa svojim tijelom čini što ona hoće, a ja kažem da nitko nije gospodar sam za sebe. Jer isto tako i ubojica može uraditi sa žrtvom što god hoće jer ima snagu argumenta (nož, pištolj, gole ruke) da bude vladar sudbine onog drugog jadnika. Ako ste religiozna osoba, oduzimanje života je grijeh, pa prema tome i abortiranje je grijeh. Ako žena ima pravo da abortira onda je imala i odgovornost da stvori to dijete. Mogla je reći NE u pravom trenutku i onda ne bi ni govorili o ovom problemu. 

Stvar dodatno komplicira ako je vjera upletena u razgovor. Svi se kunu u znanost koja nepobitno potvrđuje njihove stavove. I jedne i druge. Ako ste zaista vjernik, onda je stvar jasna. Da budem još malo jasniji, ako ste zaista katolik ili kršćanin, koji su najbrojnija skupina vjernika kod nas, sve je jasno za vas. Što kaže Crkva to je zakon. Plus, tu je Biblija koja sve to potvrđuje. Život nastaje u trenutku začeća. I kraj priče. Sve ostalo je ubojstvo. Nije velika razlika ni da ste Židov ili Musliman. Po nekima, duša naknadno uđe u tijelo fetusa i oduhovljuje beživotni embrio.

Ako ste pak pripadnik učenja dalekog istoka, duša, ako postoji, ulazi u tijelo još u majčinoj utrobi a nakon smrti odabire novo tijelo, opet u majčinoj utrobi. I u tom slučaju filozofija ahimse ili neozljeđivanja je bitna da bi osoba zabranjivala abortus. Kod budista je nešto drugačije jer oni ne vjeruju u dušu kao osobu već kao skup pet agregata (skandi) koji zajedno čine osobu. Ali i kod budizma ahimsa je bitan dio načina življenja. Još striktniji su Đaini koji žele sačuvati svaki život u bilo kojem obliku.

Druga opcija je kada vam religija ne predstavlja bitan faktor i eventualno je slijedite samo kao kulturu i tradiciju, ili ste otvoreni ateist koji jednostavno ne vjeruje u dušu, svevišnjeg i život nakon života. Tko se rodi živi, tko umre nema ga više. Prema tome, dok se dijete ne rodi, majka je odgovorna što će snjim.

Vrlo često u pozadini jedne dileme postoji i neizrečeno pitanje ili stav. Nije samo odgovor da je abortus umorstvo već i da je žena odgovorna za nerođeno dijete. Ali problem ide dalje jer ta ista žena nema ista prava kao i muškarac. U krajnjoj liniji, Bog je muško, Papa je muško, rabin je muško, hodža je muško. Ako se ženama daje samo odgovornost da mogu biti ubojice ako abortiraju, zašto im se ne da i pravo za život? Da li je i abortus ili ne, samo pitanje o moći? Da ne preskočim i tradicionaliste sa dalekog istoka, i tamo su žene manje vrijedne i imaju poteškoća da ih se prihvati ravnopravne sa muškarcima. Ispada da samo ateisti poštuju žene jer ionako je sve to slučajnost što se netko rodi muško a netko žensko. 

Kada govorimo o životu, uglavnom mislimo na ljudski život. Ne na ŽIVOT. Naše uvjerenje o životu je duboko povezano sa vjerom koju slijedimo. To se ne propitkuje. Ali postoji nešto što bi trebalo biti isto kod ateista i kod vjernika: ŽIVOT JE VJEČAN. Bez obzira da li na život gledamo kao na beskrajnu izmjenu energija ili kao Božju milost, život je vječan. Neuništiv, bez početka, bez kraja. Bez obzira u kojem se tijelu nalazila duša ili život, to se ne može ubiti. Da li je priznanje da je život vječan, ona treća opcija umjesto ZA ili PROTIV?

Vidjeli smo da sve zavisi o kontekstu. O kontekstu vašeg spola, vjere, godina života. Promijenite kontekst i vaši stavovi će biti drugačiji. Što bi se reklo, ako ste u kutiji, sve vam je mračno. Niti jedan odgovor se ne može dobiti ako se krene sa stavom da mrzite one druge. Sa malo više ljubavi, tolerancije i samilosti, lakše se može doći i do pravog odgovora, Ako takav zaista postoji u ovom materijalnom, dualnom svijetu. 

RAVNOTEŽA TIJELA, UMA I DUŠE

Život je kao vožnja bicikle. Da bi održao ravnotežu, moraš se kretati. - Albert Einstein

Život nije prava linija. Nekada skrenemo malo lijevo, pa nastavimo malo desno. Često zastanemo. Pa opet teturamo i nikako da uhvatimo pravac. To balansiranje između krajnosti nas zamara a idealni pravac koji smo zamislili kao kolotrag za naš život, nikako da se ustali. Nakon nekog vremena nas takav život umori i pronađemo jednostavniji način putovanja. Krenemo putem koji idu svi.

Umijeće življenja se i sastoji u tome da pronađemo pravu mjeru i ustalimo se u avanturi života. Veći dio djetinjstva i mladosti pronalazimo prave vrijednosti propitkujući sve oko sebe. Najčešće griješeći ali ne odbacujući pogreške života kao nešto loše već samo kao jednu od brojnih stepenica koje sačinjavaju životno iskustvo. Svaki novi kamenčić kojeg smo pronašli i utkali u vlastiti život je naš, bez obzira kako nezgrapan, bolan ili ružan bio.

Otkrivajući sebe na tome putu, pojednostavljujemo sva iskustva i nastojimo koristiti što manje ladica u koje sve što smo iskusili ubacujemo. Jedna od najčešćih podjela jeste da je život ravnoteža tijela, uma i duše. I to su samo tri elementa koje nastojimo pohvatati u isti tren. Pretvaramo se u životnog mađioničara, ekvilibristu i opsjenara. Za sav taj uspjeh balansiranja rijetko čujemo pljesak ili odobravanje publike. Poneki zvižduk, možda. 

U teoriji, sve to može izgledati zaista sjajno. Menađiranje života kroz TO DO liste da dobijemo pravocrtni grafikon koji samo raste. Ali u praksi, teoretsko preslagivanje nam nikada nije bilo od velike pomoći. Prazne riječi sa kojima se hvalimo o uspjesima u životu možda mogu na trenutak fascinirati naše prijatelje ili zavarati i nas same. Duboko u sebi znamo da li govorimo istinu ili ne. Da li zaista živimo život sa kojim možemo biti ponosni. Da li nas ništa ne može izbaciti iz takta jer znamo što hoćemo, jer živimo život u ravnoteži.

Održavati tijelo zdravim jeste obaveza, jer bez toga naš um neće biti snažan i bistar. - Buda

Ako želimo da rezultat svih naših aktivnosti bude zadovoljavajući za nas, moramo se podjednako posvetiti svakom dijelu života. Tijelo traži svoju fizičku aktivnost, ma kako bili lijeni da se pomaknemo iz udobne fotelje. Um žudi za svojim igrama. Usmjerite ga na pravi način. Čitajte dobre knjige, gledajte inspirativne filmove i možda najvažnije, družite se sa ljudima kakvim vi želite postati. Također je i duša žedna bistre vode. Bez toga cijela priča o balansiranju pada u vodu, ali mutnu.

Stvaranje dobrih navika da svako jutro otvorite po jednu ladicu za tijelo, jednu za um i na kraju, jednu za dušu, stvoriti će ravnotežu koja dovodi do zadovoljnog života. Našeg i svih onih sa kojima se družimo. Uspjeh u životu je vezan za upornost tijela, disciplinu uma i otvorenost duše. A sve ostalo dobre stvari će nas slijediti. Naravno, svaka promjena koja nam se desi u životu bolje je da je posljedica svjesnog htijenja nego slučajna nezgoda koju nismo ni htjeli.

Kao što svako dijete kada uči hodati padne, i to nebrojeno puta, to isto dijete ustane i nastavi dalje. Ravnoteža života se postiže snažnom voljom i jasnom željom da učinimo nešto dobro od ovoga života.

CIJEPLJENJE U GLAVU

Malo koja stvar u posljednje vrijeme zagrijava društvenu atmosferu kao što je cijepljenje. Kao i većina kontroverznih tema ne može se odgovor svesti na za ili protiv. Prihvaćam ili odbijam cijepiti sebe ili svoje dijete. 

Najveći dio hrvatskog puka prihvaća cijepljenje kao naslijeđeno ponašanje koje se prenosi sa roditelja na djecu. Kada dođe vrijeme, odeš kod doktora i cijepiš se. Nije bitno što, samo da ne boli. I dijete je zdravo. Ali, uzimati zdravo za gotovo jednu tako ozbiljnu stvar, poput cijepljenja, je velika neodgovornost roditelja i društva. Ili, kako bi se drugačije moglo reći, nepoznavanje posljedica ne oslobađa vas da "uživate" u tim posljedicama. Informirajte se.

Uglavnom se počne razmišljati o cijepljenju kada vlastito dijete ili netko blizak doživi ono što je napisano malim slovima a liječnici vam ne govore prije samog postupka cijepljenja. Moguće posljedice cijepljenja se uvijek navode kao usputne, blage i vrlo rijetke a to nije istina.

Ako vaše dijete oboli od dijabetesa ili autizma, to nije blaga nuspojava već doživotni problem za dijete i za obitelj. Ako ikada spomenete u društvenom razgovoru nešto o posljedicama cijepljenja, vrlo često će vas apologete odmah zaustaviti sa riječima da ne postoji povezanost između cijepljenja djece i autoimunih bolesti. Istina je da ti ljudi lažu. Ili su barem nesvjesni da lažu sebe i druge.

Postoje studije koje direktno povezuju cijepljenje, naročito 5 u 1, sa smrtnošću djece unutar 72 sata nakon cijepljenja. Dr Jacob Puliyel je voditelj pedijatrijske klinike u Delhiju, Indija. Do kolovoza 2016. godine potvrđena je smrt 237 djece koja su se cijepila sa pentavalentnim cjepivom. Veći broj zemalja u razvoju poput Indije, Nepala, Pakistana, Butana i Vjetnama su ili zabranili ili reducirali korištenje pojedinih cjepiva nakon dokazane povezanosti smrti djece nakon cijepljenja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je na primjer, prisilila Butan da ponovno uvedu cijepljenje iako su uvidjeli koliko je to cjepivo loše. Butan je još jednom zabranio cjepivo pet u jedan jer se ponovno dokazala povezanost sa smrću djece. 

Možete reći da je to daleko u nerazvijenim zemljama. Zašto mislite da je Hrvatska drugačija. U posljednjih desetak godina se značajno povećala pojavnost autoimunih bolesti. Ako postoje znanstveni dokazi da je nekvalitetno, prečesto i prerano cijepljenje djece jedno ako ne i jedini razlog tog povećanja, zašto se ne naprave dodatne studije koje to ili potvrđuju ili opovrgavaju. Pod jednim uvjetom, da to istraživanje financira država a ne farmaceutska kuća koja proizvodi to cjepivo. Oni ionako već znaju da je sve u redu. 

Ako samo malo popričate sa prijateljima, poznanicima ili rodbinom, otkriti ćete da svi znaju barem nekoliko djece ili odraslih koji su imali reakciju na cjepivo. Ili još gore, da su oboljeli nakon cijepljenja. Znam ih i ja. Moja mlađa kćer je nakon cijepljenja protiv hepatitisa B, već je sutradan dobila reakciju da je njena liječnica zaključila da je dijete dobilo mononukleozu. Tada ni nama nije padalo na pamet da povežemo cijepljenje i bolest. Imala je sve simptome mononukleoze ali, nakon dva mjeseca supruga i ja smo htjeli dobiti potvrdu i napravili smododatno testiranje koje je dokazalo da kćerka nije nikada ni bila u kontaktu sa virusom koji uzrokuje mononukleozu. Cjepivo protiv hepatitisa B je uzdrmalo jetru koja je reagirala. Nadam se bez dugoročnih posljedica. Do svoje prve godine života, moja kćer je dobila 11 cjepiva. Tako i sva ostala djeca u njenoj generaciji. 

Na žalost, nećakinja koja se cijepila sa navršenih godinu dana nije bila te sreće jer je u samo par dana nakon cijepljenja dijagnosticiran dijabetes tip 1. Za sada je ta bolest neizlječiva a često je smrtonosna jer povlači za sobom mnoge komplikacije. Samo onaj tko ima u obitelji takvo dijete zna koliko je odricanje roditelja i samog djeteta da bi svoju bolest imalo pod kontrolom. Pokušajte djetetu objasniti da ne smije jesti tortu na nečijem rođendanu ili da prisilno mora jesti jer je upravo primilo inzulin. Posljedice nesljeđenja striktnog, gotovo vojničkog, režima prehrane mogu biti fatalne. U Hrvatskoj je trenutno 1300 djece sa dijabetesom tip 1 a svake godine im se broj poveća za 130 novooboljelih. Pošto nevolja nikada ne dolazi sama, čest je slučaj da dijete ili odrasla osoba koja oboli od dijabetesa dobije još barem jednu bolest, na primjer, celijakiju.

Zbog toga mogu reći da lažu svi oni koji govore da cjepivo ne izaziva autoimunih bolest ili je u velikoj mjeri povezano sa povećanjem autoimunih bolesti. Pa nek provjere. Ali zaista provjere. Pitajte roditelje bolesne djece kada su se djeca cjepila i kada su se pojavili prvi simptomi bolesti. Ako vas takozvani plaćeni znanstvenici pokušaju ušutkati slatkim riječima, znajte da lažu. A laganje je grijeh.

Pogledajte film Vaxxed koji na jednostavno bolan način upozorava na povezanost cijepljenja sa povećanim brojem autistične djece u SAD-u. Taj film su zabranili na Tribeca festivalu. Umjesto da upozore ljude da postoji problem i da je mogući problem u nekvalitetnom, prečestom, neprilagođenom cijepljenju, oni uskraćuju informaciju. Zašto se boje? Tko će to objasniti roditeljima djece koja će se od sada pa sve dok se ne pojavi netko sa malo mozga i morala razboljeti, da je njihovo dijete moglo i ne dobiti autoimunu bolest. Tko preuzima odgovornost za to? Država, ministar zdravstva, farmaceutske kuće, pedijatri, roditelji ili sama djeca? 

Cijepljenje je pridonijelo poboljšanju zdravlja i iskorjenjivanju nekih bolesti. Isto to cijepljenje ako se provodi na neadekvatan način je dovelo do dramatičnog povećanja autoimunih bolesti. Ako vam dijete oboli liječnik će slegmuti ramenima i reći da se to desilo i idemo dalje. Volio bih da naprave anketu da se vidi koliko se liječnika cijepi. Da li je taj broj manji od 100%? 

Dr Gajski i Dr Sladoljev upozoravaju da postoji problem koji se treba riješiti. Dr Sladoljev i nije protivnik cijepljenja, ali ne na način kako se provodi danas. U svijetu postoje istraživanja koja uspoređuju cijepljenu i necjepljenu djecu. Na internetu se dosta toga može i pronaći. Kao i istraživanje iz Njemačke koje se obavilo 2011. godine i gdje istraživači dokazuju da nema značajne razlike kod cijepljene i necijepljene djeca da li će naknadno razviti neku od alergijskih oboljenja. U tom studiju su zaboravili napomenuti da je pregledano 13453 cijepljene i 94 necijepljene djece. Nije ozbiljno ni za nivo političkog anketiranja. Postoje dovoljno studija koja su dokazala da su necijepljena djeca zdravija od cijepljene. Prije petnaestak godina u SAD-u se pojavljivao autizam kod jednog djeteta od njih 150, dok je 2014. godine taj omjer 1:45. Kod Amiša, koji se ne cijepe, taj omjer je 1:10000.

Postoje ljudi koji će nastojati zakamuflirati te dokaze radeći zbrku i navodeći stotine drugih raznih razloga zašto je došlo do povećanja bolesti: geni, hrana, okoliš, chemtrailsi, vanzemaljci, jugonostalgičari... Ako vjerujemo Occamu i njegovoj britvi: najjednostavnije rješenje je obično i točno rješenje. 

I LJUBAV UBIJA

Ubio ih je sa njihovom ljubavlju - John Coffey, Zelena milja

Ljudi ozljeđuju one koje vole. Tako je to na ovome svijetu - John Coffey, Zelena milja

Čovjek je poginuo pokušavajući spasiti svoju voljenu i nije ga ubio plamen već njegova ljubav - Yukio Mishima, Ispovjedi maske

Dijete je ubilo svoju majku koja ga je pokušala spasiti - Yukio Mishima, Ispovjedi maske

Da li ljubav može ubiti? Može i te kako. Ona je moćna, puna strasti, pršti od energije. A strast i energija ubijaju. Zadaju smrtni udarac ljudima koji ljubav shvaćaju olako. Ljubav je moćna igračka u rukama nejakih.

Ljubav je najmoćniji osjećaj koji nas pokreće i određuje. Bez ljubavi jedva da živimo. Nije lako ni kada nas opsjeda. Kada smo patološki vezani za nekoga. Ljubav bi nas trebala oslobađati, proširiti nam vidike, spasiti nas. Ljubav nam otvara oči i budi nas u stvarni svijet.

Da li prevelika ljubav može ubiti? Koliko je to opasno? Koliko nas to unižava? Ako bi smo pogledali skalu emocija od Abraham- Hicksa, vidjeli bi da je ljubav na samom vrhu te skale. Ili ako se zaista loše osjećate, mogli bi reći da je ljubav na suprotnoj strani od vas. Daleko od vas. Ako imamo zbrku u glavi i srcu, teško je prepoznati pravo stanje u kojem se nalazimo. Tada ni ljubav ne izgleda kao nešto dobro i poželjno. Bojimo je se. Isus je u Bibliji rekao da se stablo po plodovima prepoznaje. Ako naša ljubav donosi nama i drugima više ljubavi, sreće i zadovoljstva, onda smo na pravom putu.

Možete reći da ničega previše nije dobro pa ni ljubavi. Ali, prava ljubav, a samo o njoj i govorimo ovdje, nikome ne može naštetiti u bilo kojoj količini. Ljubav koja nas guši to je opsesija, ljubomora i zavist. Granica između ljubavi i mržnje je često vrlo tanka, ali je ipak granica. Nemojmo je preći niti joj se potrebno približavati.

Svima su znane priče o nadljudskim naporima pojedinih osoba kada su njihovi voljeni bili u opasnosti. Majka bi podigla auto koje je pritislo njeno dijete, otac bi uskočio u hladnu rijeku da bi spasio sina, sestra bi dala zdravi bubreg bolesnom bratu. Te se priče odvijaju svaki dan tu oko nas. Ponekad i dospiju u javnost. Većinom ostanu nepoznate za sve one izvan tog kruga ljubavi. 

Priznajem da dugo vremena i sam sam se bojao iskazati ljubav drugoj osobi jer sam mislio da se time previše otvaram a samim time postajem ranjiv za opake strelice paklenih ljudi. Ali što sam stariji uviđamo da se ne treba bojati, davati ili barem izreći ljubav. To uistinu oslobađa. Postajemo stvarniji u vlastitom životu i na koncu primjećujemo da nema onih zlobnih strelica kojih smo se toliko bojali.

Prije bi mogli reći da ljubav rađa novu ljubav nego da ubija. Kao što često ljudi brkaju odjećaje jer ne mogu prepoznati da li te emocije dolaze iz uma ili iz srca, jedino ako smo u stanju ljubavi, ili barem blizu nje, možemo istinski osjećati ljubav. Imati je, biti dio nje i dijeliti je sa drugima.

Svatko kaže da ljubav boli, to nije istina. Osamljenost boli. Odbijanje boli. Izgubiti nekog boli. Zavist boli. Svatko može te stvari zamijeniti sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina koja može nadići svu bol i omogućiti da se ponovno osjećamo sjajno. Ljubav je jedina na cijelome svijetu koja ne boli. - Liam Neeson

HRANA UPRAVLJA VAŠOM SUDBINOM

Hrana nam daje život. Bez nje možda bi preživjeli nekoliko dana. Bez vode niti dana a bez zraka nekoliko minuta. Japanski fiziognom, Namboku Mizuno je napisao knjigu: Hrana upravlja vašom sudbinom gdje smjelo tvrdi da kontrolirajući vrstu i količinu hrane možemo promijeniti vlastitu sudbinu. Inače, fiziognomija je znanost koja otkriva  karakteristike ljudi na osnovu njihova fizička izgleda.

Hrana je izvor sveg uspjeha - Namboku Mizuno

Nakon prejedanja ili jedenja teške, masne i pržene hrane, osjećamo se jadno, mlitavo i zamagljenog uma. I nema onog tko nije rekao: ovo mi je zadnji put da sam se ovoliko najeo. Jedan od problema kod nas je i tradicija koja nas prisiljava da su prve riječi koje govorimo gostu: što ćeš pojest ili popiti? Stol nikada ne smije biti prazan. Kada se sve pojede, stavlja se novi slijed, i tako sve do slatkiša. Ako treba, ponovi se sve. Sjetite se vjenčanja i cjelonoćne hrane po stolovima.

Osoba koja kontrolira svoju hranu ima jak um - Namboku Mizuno

Često jedemo očima. Teško nam je odoljeti da sve što vidimo ne možemo probati. I uvijek počnemo sa samo malim zalogajem, jednom fetom nečega, komadićem slatkoga. Ako hrana zagospodari nama, teško nam se piše. Očito da je Mizuno u pravu. Ali, kako da mi postanemo gospodar našeg hranjenja a ne da se prepustimo sladima bogatog ručka. Kad bi život bio tako jednostavan ni hrana nam ne bi bila problem. Ako je nemaš, problem, ako je imaš previše, problem je. 

Jasan i čist um - to ja zovem Bog - Namboku Mizuno

Kada budemo kontrolirali naš jezik, kontrolirati ćemo i vlastitu sudbinu. Ako pogledamo u sistem čakri koji objašnjava kretanje energija u našem tijelu, druga čakra (Svadhisthana) povezuje sve tekućine u tijelu, poput krvi, sluzi i limfi sa pojedinom organom. Taj organ je jezik. Ista ta druga čakra je vezana za jednu moćnu energiju - seksualnu. Dakle, jezik i kontrola jezika je u direktnoj vezi sa seksom i hranom. Naši stari bi rekli da ljubav ulazi na usta.

Ispravna ishrana je najteža stvar u životu - Namboku Mizuno

Za one koji nemaju problema sa težinom, ova izjava je malo pretjerana, ali većina ljudi koji žive na zapadu su ili predebeli ili imaju poremećah hranjenja. U tom slučaju njihov se život samo okreće oko hrane. Što će jesti ili što će izbjegavati. Mizuno naglašava da bi trebali izbjegavati hranu životinjskog podrijetla jer nam ne pomaže. U isto vrijeme ne mogu se razviti neke od vrlo važnih ljudskih karakteristika: samilost. Ta hrana i uznemirava um. A bez smirenog uma život nam postaje pakao. Također važno je da hrana bude jednostavna i hranjiva. Da nam daje energiju a ne da nam uzima.

Sa boljom i kontroliranom prehranom uzimamo život u svoje ruke. I postajemo sretniji i zadovoljniji. U slast.