KRUHA I IGARA

Za vrijeme Nerona, rimskog imperatora, već dva tjedna po ulicama Rima rulja je nekontrolirano divljala. Privreda najvećeg svjetskog imperija se raspadala poput stare krpe. Cijena održavanja glomaznog državnog aparata i vojske sa svim vojnim katapultima, balistama i brzim galijama, je ogolila narod do kosti, a povrh toga se moralo trošiti novac i na razne pokorene zemlje koje su zavisile od rimske potpore. Osiromašena vlada nije imala novca ni da prehrani ljude niti da se bori protiv njih.

Usred te krize zapovjednik ratne mornarice žurio je prema Senatu na dogovor s tribunima.

-Trgovački brodovi čekaju u Egiptu da se natovare. Brodovi se mogu napuniti sa žitom za gladne u Rimu ili s pijeskom da ispune arene. Što da radimo? – uzviknuo je.

-Da li si ti lud?  - povikali su tribuni na njega. Situacija ovdje je van kontrole. Cezar je poludio, vojska je na rubu bunta a ljudi po ulicama umiru od gladi. Za ime Boga, šalji pijesak! 

Ubrzo se po cijelom gradu pronio glas da će se organizirati utrke kočija u Cirkusu Maximusu. Tri stotine pari gladijatora će se boriti do smrti i tisuću i dvjesto kažnjenika  će biti bačeno lavovima. Prikazat će se i slonovi, nosorozi, tigrovi i leopardi. A za kraj, kao prava poslastica, prikazat će se silovanje dvadeset mladih djevica od strane šakala. Ulaznice za stražnja sjedala su besplatna, s tek malenom cijenom za prvih trideset šest redova.

Sve ostalo je ubrzo zaboravljeno. Puna dva tjedna gomila je uživala na velebnom stadionu gdje su se opijali i kladili do besvijesti. Još jednom je vlast dobila na vremenu da pronađe drugo rješenje kako izići iz problema.

Jedan od zabavljača je prišao Cezaru: 
-Tvoj položaj u carstvu ovisi o nama kako ćemo zabaviti rulju.

Mladi car mu odgovori:

-Narod koji je pokorio cijeli svijet sada zanimaju samo dvije stvari: kruh i igre.

Izvadak iz knjige Oni moraju umrijeti, D P Mannixa

DRUGAČIJI OD NORMALNIH LJUDI

Svi smo mi drugačiji od drugih. Ne postoji čovjek koji ne spada u kategoriju neke manjine koja ga razlikuje od većine. I to nas ne treba zabrinjavati. Biti drugačiji, jeste normalno.

U prirodi ljudskog roda je da se svi oni koji izgledaju, misle ili se ponašaju drugačije od nekog nepisanog standarda, odbace, da se ne bi poremetilo uobičajeno ponašanje. Ljudsko pleme se boji onih drugačijih. Sav taj strah nije racionalan ali ponekad zna biti toliko intenzivan da se ti različiti spale kao vještice, muče u kaznionicama ili protjeruju daleko od doma. To je sve zapisano da se događalo u prošlosti. Tako su se eliminirali drugačiji i održavao čopor na životu.

Danas se borba protiv takvih odvija na suptilniji način jer strah i dalje postoji. Sada više to nisu vještice i nevjernici, već imamo homoseksualce, crnce, Srbe, muslimane ili navijače protivničke momčadi. Rado bi ih neki spalili na lomači ili vječno prognali s naše grude. Ali, sada smo civilizirani i naš strah možemo regulirati putem zakona i tako te drugačije držati podalje od očiju naših najmilijih. Ne daj bože da vam jedan takav pruži ruku ili pozove da ga posjetite u vlastitom domu. Možda još postoje ljudi koji nakon rukovanja s homoseksualnom osobom odmah pere ruke da se HIV zaraza ne prenijela na njih.

I dan danas se sjećam, dok sam radio u restoranu u Kopenhagenu, često je dolazio jedan visoki Danac obučen u mini suknju i s dugim pletenicama. Dok je meni Balkancu ta pojava u prvi mah izgledala zastrašujuće, nitko drugi nije ni jednom gestom pokazivao da je taj feminizirani Viking drugačiji od drugih. Ponekad sam ga viđao kao elegantno vozi svoju biciklu usred grada. Bez posljedica po njega.

Takvi drugačiji ne moraju izgledati različito od nas, govoriti drugim jezikom ili biti čudne vjere, jer i među nama postoje drugačiji koje trebamo ismijavati, izbjegavati i ponekad pretući. Osnovna škola je savršeni poligon za cijepljenje drugačijih da se počnu na vrijeme ponašati kao i mi svi. Ako nosite drugačiju odjeću, podrugivati će vam se; ako imate naočale, ismijavat će vam se; ako ne idete na vjeronauk, proklinjat će vas. Djeca su naslijedila strah svojih roditelja koji ih kod kuće upozoravaju da izbjegavaju sve one koji nisu kao i oni. I tako se prokletstvo roditelja prenosi na sljedeće generacije.

Neka djeca nisu u stanju da se nose s tom traumom, već se na silu prilagođavaju većini ili se povlače u vlastiti svijet osame. U jednom i drugom slučaju, postaju čudaci. Ili prikriveni ili javni. Ako sastavimo listu svih osobina koje krase te različite osobe, lako je primijetiti da posjedujemo barem jednu karakteristiku da nas demokratska većina odbaci. I umjesto da nas te brojne različitosti ujedine, one nas cijepaju na neljudske faktore. Postajemo monstrumi s izgledom čovjeka.

Biti drugačiji je ponosna odlika svakog ljudskog bića. Naprosto jer smo to mi. Visoki i niski, glupi i pametni, ružni i lijepi. Sreća da postoje samo dva spola. Rodove sada neću spominjati. Raznolikost je majka užitka. Treba imati hrabrosti da bi se prihvatilo drugačije mišljenje, druge vjere ili fizički različiti ljudi. I zato budite hrabri i svoji, jer ste drugačiji.

ABORTIRANJE DILEME

Većina ljudi ima svoj stav o nečemu. Tijekom života se taj stav izgrađuje i postaje nešto nepromjenjivo, dio vlastitog karaktera.  U bilo kojem trenutku kada se nađemo u društvu i započne razgovor o nekoj temi, mi već unaprijed znamo za što ćemo se boriti a protiv ćega ćemo biti. Ako je tema delikatnija, naš glas će biti viši a odgovori ubrzaniji. Ponekad glasovi utihnu a šake nastave govoriti. Tema razgovora može biti vrlo banalna, sport na primjer, ali i životno ozbiljna, sami život na primjer.

Ako na ulici sretnete anketare koji pokušavaju napraviti profil prosječne osobe, obično vas pitaju dva pitanja. Da si ste ZA ili PROTIV. Postoji i treće neizrečeno pitanje: NISTE SIGURNI. Kad vam već priđu sa takvim pitanjima nemate vremena opisno odgovarati i objasniti svoj stav. Na kraju ankete ćete biti svrstani ili u jednu ili u drugu grupu. Ili negdje između. Što je pitanje kontroverznije onih IZMEĐU je sve manje a odgovori ZA ili PROTIV su sve glasniji. A sad slijedi i moje pitanje: Da li ste za abortus ili ne? Brzo odgovorite.

Sada nastavljate čitati ovaj članak sa već odgovorenim pitanjem u vašoj glavi. Pripadate jednoj od skupina. A kako je tema kontroverzna, jer govorimo o životu i prestanku života, migoljite se u stolici i tlak vam pomalo raste. Ako mislite da je abortus ubojstvo nerođenog djeteta, neće vam biti drago ako kažem da to dijete nije dijete već obični fetus. Još se nije razvilo, nema osjećaje, nema imena ni OIB. U izvodu knjige rođenih je zapisan trenutak kada je dijete izašlo iz maternice a ne kada je jajašce oplođeno sa spermijem. Prema tome abortus ili pobačaj nije ubojstvo.

Sa druge strane, ako imate već utvrđeni stav da je pravo žene da sa svojim tijelom čini što ona hoće, a ja kažem da nitko nije gospodar sam za sebe. Jer isto tako i ubojica može uraditi sa žrtvom što god hoće jer ima snagu argumenta (nož, pištolj, gole ruke) da bude vladar sudbine onog drugog jadnika. Ako ste religiozna osoba, oduzimanje života je grijeh, pa prema tome i abortiranje je grijeh. Ako žena ima pravo da abortira onda je imala i odgovornost da stvori to dijete. Mogla je reći NE u pravom trenutku i onda ne bi ni govorili o ovom problemu. 

Stvar dodatno komplicira ako je vjera upletena u razgovor. Svi se kunu u znanost koja nepobitno potvrđuje njihove stavove. I jedne i druge. Ako ste zaista vjernik, onda je stvar jasna. Da budem još malo jasniji, ako ste zaista katolik ili kršćanin, koji su najbrojnija skupina vjernika kod nas, sve je jasno za vas. Što kaže Crkva to je zakon. Plus, tu je Biblija koja sve to potvrđuje. Život nastaje u trenutku začeća. I kraj priče. Sve ostalo je ubojstvo. Nije velika razlika ni da ste Židov ili Musliman. Po nekima, duša naknadno uđe u tijelo fetusa i oduhovljuje beživotni embrio.

Ako ste pak pripadnik učenja dalekog istoka, duša, ako postoji, ulazi u tijelo još u majčinoj utrobi a nakon smrti odabire novo tijelo, opet u majčinoj utrobi. I u tom slučaju filozofija ahimse ili neozljeđivanja je bitna da bi osoba zabranjivala abortus. Kod budista je nešto drugačije jer oni ne vjeruju u dušu kao osobu već kao skup pet agregata (skandi) koji zajedno čine osobu. Ali i kod budizma ahimsa je bitan dio načina življenja. Još striktniji su Đaini koji žele sačuvati svaki život u bilo kojem obliku.

Druga opcija je kada vam religija ne predstavlja bitan faktor i eventualno je slijedite samo kao kulturu i tradiciju, ili ste otvoreni ateist koji jednostavno ne vjeruje u dušu, svevišnjeg i život nakon života. Tko se rodi živi, tko umre nema ga više. Prema tome, dok se dijete ne rodi, majka je odgovorna što će snjim.

Vrlo često u pozadini jedne dileme postoji i neizrečeno pitanje ili stav. Nije samo odgovor da je abortus umorstvo već i da je žena odgovorna za nerođeno dijete. Ali problem ide dalje jer ta ista žena nema ista prava kao i muškarac. U krajnjoj liniji, Bog je muško, Papa je muško, rabin je muško, hodža je muško. Ako se ženama daje samo odgovornost da mogu biti ubojice ako abortiraju, zašto im se ne da i pravo za život? Da li je i abortus ili ne, samo pitanje o moći? Da ne preskočim i tradicionaliste sa dalekog istoka, i tamo su žene manje vrijedne i imaju poteškoća da ih se prihvati ravnopravne sa muškarcima. Ispada da samo ateisti poštuju žene jer ionako je sve to slučajnost što se netko rodi muško a netko žensko. 

Kada govorimo o životu, uglavnom mislimo na ljudski život. Ne na ŽIVOT. Naše uvjerenje o životu je duboko povezano sa vjerom koju slijedimo. To se ne propitkuje. Ali postoji nešto što bi trebalo biti isto kod ateista i kod vjernika: ŽIVOT JE VJEČAN. Bez obzira da li na život gledamo kao na beskrajnu izmjenu energija ili kao Božju milost, život je vječan. Neuništiv, bez početka, bez kraja. Bez obzira u kojem se tijelu nalazila duša ili život, to se ne može ubiti. Da li je priznanje da je život vječan, ona treća opcija umjesto ZA ili PROTIV?

Vidjeli smo da sve zavisi o kontekstu. O kontekstu vašeg spola, vjere, godina života. Promijenite kontekst i vaši stavovi će biti drugačiji. Što bi se reklo, ako ste u kutiji, sve vam je mračno. Niti jedan odgovor se ne može dobiti ako se krene sa stavom da mrzite one druge. Sa malo više ljubavi, tolerancije i samilosti, lakše se može doći i do pravog odgovora, Ako takav zaista postoji u ovom materijalnom, dualnom svijetu.