TERORIZAM, STRAH, MRŽNJA I LJUBAV

Na blogu kojeg pišem uglavnom se ne dotičem konkretnih događaja već na općeniti način pokušavam objasniti kako izvući najbolje iz ovog života. Kako povisiti vibraciju da lakše sagledamo tko smo mi sami, tko smo u odnosu na druge i koji je smisao svega ovoga.

Napad u Parizu gdje je ubijeno veliki broj ljudi je globalan događaj koji mijenja stanje duha i uticati će na ponašanje mnogih država i pojedinaca. Nakon napada na blizance u New Yorku postrožila se sigurnost na aerodromima, povećale kontrole prema sumnjivcima i povećala mržnja prema svima koji nisu iz naše etničke ili vjerske skupine. Poznat je bio slogan kojeg je Amerika koristila u to vrijeme: rat protiv terora.

Očito taj rat i dalje traje. I trajati će dok se ne promijeni naš stav prema ratu, teroru, strahu i mržnji.

S vremena na vrijeme pogode nas događaji koji svojom brutalnošću pomaknu naše miroljubivo razmišljanje. Osjećaji se uzburkaju i naša reakcija na to samo nas vodi sve dublje ka mračnim dijelovima naše duše.

Uvijek se nešto dešava oko nas. Netko je ubijen, silovan, opljačkan ili se događa ljubav i sreća. Na to ne možemo direktno utjecati. Ali naša reakcija na te događaje je puno važnija od samih događaja. To nas izgrađuje i jača.

Žalosti me kada ljudi koji svoju niske osjećaje, poput mržnje, izražavaju pozivajući se na Boga ili  proroka. Uvijek postoje osobe koji čuju glasove u glavi ali to ostaje njihova privatna zabava koja ne ozljeđuje druge. Kada dođe do uništenja sa puškom i bombom u ruci i punih ustiju Božjeg imena, uvijek je srce prazno. Riječ Islam ima korijen u riječi salam što znači mir. Zar se zazivajući mir može ubijati?

Ponovno (i uvijek ću ponoviti kada osjetim da je to potrebno) objavljujem ovu kratku priču koju sam više puta čuo od poznatog učitelja meditacije svjesnosti Jacka Kornfielda i koja se može primijeniti i u ovom trenu kada jedna skupina ljudi ubijaju druge zato što imaju različit pogled na svijet. Ukoliko mržnju ne zaustavimo, ona eskalira i potiče drugu mržnju. I tako unedogled. Život za životom, generacija za generacijom. Sve dok netko ne stane i promijeni tu negativnu energiju u nešto dobro. U ljubav na primjer.

Na žalost, naša generacija je već osjetila što znači mrziti u praksi. Bilo bi dobro da buduće generacije pamte nas po nečemu sasvim drugačijim. Po dobroti, ljubavi, ili barem toleranciji.

Hvala.

Jack Kornfield 

Ova istinita priča se dogodila u Tajlandu, u izbjegličkom kampu gdje su se smjestili izbjeglice iz Kambođe. Za vrijeme krvavog sukoba sedamdesetih godina, kada su Crveni Kmeri ubili gotovo četvrtinu stanovništva, stotine tisuća ljudi je spas potražilo u susjednim zemljama. Ali i u kampovima nije bilo mira. Tu su se nalazile razne političke skupine koje su se borile za dominaciju među obespravljenim ljudima.

Maha Ghosananda, budistički učitelj iz Kambođe, je dobio dozvolu da otvori hram u središtu jednog kampa gdje je boravilo 50 000 ljudi u svojim šatorima, gotovo bez vode i sa vrlo malo hrane. Kada su Crveni Kmeri saznali da se otvara Budistički hram obznanili su da će svatko tko dođe na otvaranje biti ili ubijen ili protjeran natrag u Kambođu.

Tako se zbog prijetnji nije znalo da li će itko doći. Ali Maha Ghosananda je bio izuzetno hrabar  učitelj sa puno ljubavi prema drugima. Bio je spreman i umrijeti – većina njegove obitelji je već bila ubijena, kao i brojni članovi samostana.   

Tako se uputio po kampu zvoneći i pozivajući ljude da dođu na otvorenje hrama napravljenog od bambusa. Uskoro je pola kampa došla pred hram. 25 000 ljudi. On je sjeo u središte prašnjavog kampa gledajući u lica tih ljudi. Uplašenih i obespravljenih. Nije bilo čovjeka tko nije izgubio bar nekoliko članova obitelji.

Pomislio sam: „Što on može reći tim ljudima koji su izgubili toliko mnogo u svom životu?“ On je sklopio ruke i započeo mantrati riječi koje ti ljudi posljednjih osam godina nisu čuli. Sa prekrasnim glasom je izgovarao stihove koje je izrekao Buda:

Na hi verena verani
sammantidha kudacanam
averena ca sammanti
esa dhammo sanantano

Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Uskoro je svih 25 000 ljudi ponavljalo za njim: Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Tako je dosegao istinu koja je bila veća od njihove tuge. Da, postoji uništenje; da, postoji ubijanje, ali ipak, ne postoji kraj tomu bez ljubavi.